Prije mnogo godina, toliko mnogo da smo već i zaboravili kada je to tačno bilo, živio je u nekoj varošici na jugu Brazila jedan sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Rano je ostao bez roditelja pa ga je prihvatila jedna tetka, teška cicija, koja, uprkos silnim parama koje je imala, nije gotovo ništa trošila na svog sestrića. Žoze, koji nikad nije saznao šta je ljubav, smatrao je da je život takav i nije se sekirao zbog toga.

Kako su stanovali u bogataškom kraju, tetka je primorala direktora škole da primi njenog sestrića, plativši samo deseti dio školarine, uz prijetnju da će se žaliti rektoru ako direktor na to ne pristane. Direktor nije imao izbora, ali je zato koristio svaku priliku da naloži nastavnicima da kude i ponižavaju Žozea, u nadi da će se mališan neprimjerno vladati i pružiti mu tako povod da ga izbaci iz škole. Međutim, Žoze, koji nikad nije saznao šta je ljubav, smatrao je da je život takav i nije obraćao pažnju na to.

Došlo je Badnje veče. Svi đaci su bili obavezni da prisustvuju ponoćnoj misi u jednoj crkvi, daleko izvan varoši, jer je mjesni paroh bio na putu. Dok su išli prema crkvi, dječaci i djevojčice su razgovarali o tome šta će zateći u svojim cipelicama sutra ujutru, na Božić: nova odjela, skupe igračke, čokolade, trotinete i bicikle. Svi su bili svečano obučeni, kao uvijek na praznik – svi, izuzev Žozea, koji je išao u svojoj pohabanoj odjeći i razgaženim sandalama, suviše malim za njegove noge (tetka mu ih je dala kad je imao četiri godine rekavši da će dobiti druge tek kad napuni deset). Pojedini mališani su ga pitali zbog čega je tako dronjav i kazali da ih je stid što imaju druga koji je tako bijedno obučen. Ali, kako Žoze nije znao šta je ljubav, nije se ni obazirao na njihova pitanja.

Međutim, kad je ušao u crkvu, začuo orgulje i ugledao upaljene svijeće, ljude odjevene u najljepše ruho, porodice na okupu, roditelje zagrljene s djecom, Žoze se osjetio kao najbjednije stvorenje pod kapom nebeskom. Poslije pričešća, umjesto da se vrati kući sa ostalima, sjeo je na crkveni prag i počeo da plače. I premda nikad nije upoznao ljubav, sada je uvidio da je sam samcat, zapostavljen i napušten od svih.

Tog trenutka, primjeti pored sebe jednog dječaka, bosonogog, koji je izgledao isto tako siromašno i jadno, kao i on. Pošto ga nikad ranije nije vidio, zaključio je da je dječak morao dugo da pješači da bi stigao do crkve. Pomisli: “Mora da ovog dječaka strašno bole noge. Dat ću mu jednu moju sandalu i tako ću ublažiti barem pola njegove patnje.” Jer, iako nije upoznao ljubav, Žoze je vrlo dobro znao šta je patnja i nije želio da je i drugi osjete.

Ostavio je dječaku jednu sandalu i vratio se s drugom; svaki čas ju je premještao s noge na nogu, da mu kamenje na putu ne bi previše izranjavilo stopala. Čim je stigao kući, tetka je primjetila da je izgubio jednu sandalu i zaprijetila mu ako je ne povrati do sutra ujutru, bit će strogo kažnjen. Žoze je otišao u krevet, sav prestravljen, jer su mu bile dobro poznate tetkine kazne. Cijele noći nije ni oka sklopio, premirući od straha, a kad je napokon počeo da tone u san, začuo je glasove iz primaće sobe. Tetka je utrčala u sobu da vidi šta se dešava. Kad je Žoze, sav bunovan, ušao za njom, imao je šta da vidi. Sandala koju je ostavio onom dječaku stajala je nasred sobe, prekrivena svim vrstama igračaka, biciklima, trotinetima, odjećom. Susjedi koji su se tu okupili, vikali su da su njihova djeca pokradena, jer nisu ništa zatekla u svojim cipelicama kad su se tog jutra probudila.

Tada je paroh iz crkve u kojoj je sinoć služena ponoćna misa banuo u kuću, kao bez duše; na crkvenom pragu se pojavio kip Malog Isusa, sav u zlatu, ali samo sa jednom sandalom na nogama. Nastala je mukla tišina, a onda su svi prisutni zaklicali, u slavu Boga i njegova čuda. Tetka se rasplakala i zamolila za oproštaj. A Žozeovo srce, obuzeto silnom snagom, spoznalo je šta je Ljubav.

(Priča Paulo Coelha – po priči Fransoa Kope iz 1903. godine)

Advertisements