U starom Sarajevu se mnogo pjevalo i pričalo o junaku Aliji Đerzelezu i njegovim junaštvima. Za njega se govorilo da je u Sarajevu imao dvije kuće, jednu kod Sinanove tekije, a drugu pod Grdonjom, na sjevernoj strani Sarajeva, gdje je ljetovao.

U vrijeme kada je Husref-beg bio valija u Sarajevu, kod njega je jedno vrijeme služio i Alija Đerzelez. Beg ga je držao samo za tovarenje konja i za dotjerivanje drva iz šume. Alija je, kažu, tada bio ćelav do ušiju, pa kada bi morao ići u šumu po drva, uvijek bi poranio i kasno se uveče vraćao kada nikoga nema po ulicama, da ga ljudi, a naročito djeca ne zadirkuju i kamenjem ne tjeraju.

Još se pričalo da Alija nije nikada htio posjeći stablo, niti je sa drveta kresao mlade grančice. Biće da je od nekoga čuo da je i drveće živo i da je grijeh posjeći mlado drvo, pa se tog nauka uvijek pridržavao. Poranio Alija jednog jutra u drva, pa krene u šumu, po prilici na Vučju Luku. Lutajući po šumi i tražeći suhih drva, začuje u toj pustinji dječiji plač, pa pođe da vidi šta je to. Na svoje veliko čudo ugleda u travi maleno dijete, tek rođeno, u koga je bilo upeklo sunce. Zamisli se: otkuda tako maleno dijete u šumi samo, bez matere? Zažali se na dijete, pa prvi put u životu odsiječe jednu sirovu lisnatu granu i pobode je djetetu više glave, da mu makar malo hlada načini te ode dalje da sakuplja drva po šumi. Odjednom ugleda kraj djeteta jednu ženu, svu u bijelim haljinama. Kose joj raspletene pale niz leđa, a lice joj bijelo, prelijepo.

Upita ga žena: „Jesi li ti nad mojim djetetom hlad načinio?”
Alija joj odgovori: „Jesam, da ga sunce ne opali.”
Ta je žena bila vila, pa mu kaže: „Traži šta te volja, ja ću ti učiniti, jer si ti moje dijete sačuvao.”
Kaže njoj Alija Đerzelez: „Ja bih najviše volio da postanem jak i da budem junak!”
„Dobro”, kaže njemu vila. „Dođi ovamo i podoji me malo.”
Alija se primakne vili i podoji njezina mlijeka. Na to mu vila reče: „Vidiš li, Alija, onaj veliki kamen? Hajde, podigni ga malo od zemlje!” A kamen je bio veliki, ne bi ga ni dvadeset ljudi s mjesta pomaklo.
Primače se Alija kamenu i samo ga malo od zemlje odiže. Kaže mu opet vila: „Dođi ovamo i podoji me još malo!” Alija to učini po drugi put, pa kada mu vila naredi da ponovo pokuša podići kamen, diže ga Alija kao od šale i daleko ga od sebe baci. Tako je on od vile svoju snagu dobio.
Kaže mu onda vila: „Kad prvi pazarni dan dođe, ti ćeš izaći na At-mejdan gdje se konji prodaju, da tražiš sebi konja. Naći ćeš jednu gubavu doratastu kobilu i pod njom doratasto ždrijebe. Kupi je pošto-zašto i čuvaj to ždrijebe dok ne bude naraslo za jahanje. Ako ti ikad dođe do velike nevolje – samo pozovi mene, ja ću ti uvijek u pomoć doći!”
I u taj čas nestane i nje i njezina djeteta.

Kad je došlo vrijeme prvom pazaru, izađe Alija na At-mejdan da traži sebi konja. Naiđe jedna žena, goni kruške na gubavoj kobili, a pod kobilom doratasto ždrijebe. Alija se lijepo nagodi i kupi kobilu sa ždrijebetom, pa ih odvede u gospodarevu štalu. Dan po dan, za godinu dana naraste to ždrijebe koliko drugo za tri godine. Jedne noći svrati Alija poslom u štalu, kad ima šta vidjeti: njegovo ždrijebe dobilo krila.

Puštalo bi ih samo po noći, kada nikoga nema u štali i kada niko ne vidi. A ni Alija nije htio pokazivati da je dobio snagu i da je jak. Ali kada bi se god s djecom igrao, bacao kamena s ramena ili skakako iz mjesta — uvijek bi svima kamen odbacio i skočio dalje od svih. Dan po dan, dođe i ljeto, a s ljetom i vršidbe. Alija je kupio pšenicu s Husref-begovim kćerkama u Sarajevskom polju, kad dođe glas da se Husref-beg bije sa svojom vojskom negdje u brdima protiv Vuka Jajčanina, koji vodi na Sarajevo trista Jajčana. Alija se, kad to ču, krišom izvuče te u štali osedla svog krilatog dorata i pojuri svom gospodaru u pomoć.

alija

Husref-beg se hrabro borio s Vukom Jajčaninom, ali je već bio posustao i stao uzmicati. Odjednom ugleda nepoznata junaka na krilatu konju kako mu juri u pomoć i začas rastjera neprijatelje oko njega. U toj trci rane Husref-bega po ruci. Onaj nepoznati junak izvadi začas maramu iza pasa te Husref-begu poveza mišicu po kojoj su ga ozlijedili sabljom. Nije Husref-beg stigao da ga upita ni ko je, ni odakle je, a već se junak dalje u borbu uputio, pa rastjera sve neprijatelje i lijepo se negdje izgubi, kao da je u zemlju propao.

Po vremenu, vrati se Husref-beg kući s vojskom. Dođe kući. Pita ga žena kako mu je bilo na vojni, kako je prošao. Kaže njoj Husref-beg da bi se loše svršilo i da bi bitku izgubili da se nije pojavio jedan nepoznat junak na krilatu konju, koji je svu vojsku Vuka Jajčanina rastjerao i sabljom isjekao. „Kad su me, kaže, u tom boju u ruku ranili, taj mi je junak svojom maramom ranu zavio, eno marame u mojim bisagama!”

A žena skoči da vidi, pa u bisage, izvadi maramu, stade je razgledati tamo i ovamo, pa reče Husref-begu: „Ja znam, beže, čija je ovo marama! Ja sam ovu maramu našem slugi Aliji dala. I znam da ga dva dana nije bilo kad smo najviše posla imali, kada je vršidba bila.” Husref-beg naredi da mu dovedu Aliju. Dođe Alija, opet isti, kobajagi jadan i čemeran, ali Husrev-beg pred njim na noge skoči, dočeka ga i kraj sebe na šilte posadi: „Alija, ti si toliko godina u mene služio i zadužio si me, treba da ja tebe isplatim, nisi ti više za mene, da mi budeš sluga. Junak si ti veći od mene!” Te, bogme, lijepo ga isplati i oprosti se s Alijom.

Od tada je Alija počeo po svijetu hodati i s najvećim junacima megdane dijeliti. Priča se da mu je po tome i prezime nastalo, jer ono (Đerz-elez) znači „borac s buzdovanom”, biva buzdovandžija. Pričalo se da se, u staro vrijeme, ratovalo tako da bi carevi izabrali kakva junaka da ih zastupa u dvoboju s drugim carem, pa bi ti junaci na dvoboju bili umjesto careva. Kažu da su se tako nekada zemlje i gradovi osvajali. Tako je Alija Đerzelez više puta izlazio na megdan umjesto turskog cara i uvijek je megdan dobio.

Bilo je donedavno u Sarajevu živih ljudi koji su zapamtili jednu šuplju brezu na Klokotima kod Kiseljaka, koju je buzdovanom probio Alija Đerzelez kada je ono gonio Vuka Jajčanina. Doskora su se, kažu, i na kamenu, pri dnu munare na Ulomljenici džamiji, mogle vidjeti udubine za koje se vjerovalo da su otisci prstiju Alije Đerzeleza. Stari su ljudi pričali da se buzdovan Alije Đerzeleza čuvao u Sarajevu, u tekiji „Sedmorice braće”, ali kada je jednom prilikom Sarajevo gorjelo, propao je tom zgodom i Alijin buzdovan. O Aliji su se pjevale i mnoge pjesme. Jedna starogradska ulica nosi naziv po ovom čuvenom junaku u kojoj se nalazi i njegova rodna kuća. Nažalost, Općina Stari Grad i Grad Sarajevo su zanemarili važnost ovog nacionalnog spomenika kojeg su “poklonili” na korištenje Gradu Istanbulu.

(Izvor: Palavestra V., Legende iz starog Sarajeva)
Advertisements