Prvo spominjanje prezime Despić u službenim dokumentima zabilježeno je oko 1780. godine kada je Nikola Ristić (Despić) kupio kuću u Latinluku, magazu u Tašlinhanu i dućan u kome je otvorio trgovačku radnju prodavajući vlastite ćurčijske proizvode.

Narednih godina i decenija Despići će praviti velike poslove upravo iz ovog dućana, trgujući sa poslovnim partnerima u jugoistočnoj Evropi i Carigradu, a kasnije šireći poslove i u Italiju, Austriju i Njemačku. Despići su tako napravili veliku trgovačku kuću u Sarajevu.

Oko 1882. Despići podižu i svoj han na prostoru današnje Titove ulice, a ovaj han je podigao Jeftan Despić, jedan od potomaka Nikole Ristića. U ovom hanu su se nalazili konak seljaci. Despić je prodao han Vasi Vitoroviću, a ovaj ga je 1930. godine ·prodao društvu ,Merhamet.”

Porodičnu tradiciju bavljenja trgovinom potomci ovog roda prenosili su s koljena na koljeno, proširujući je i na trgovinu krznom i drugom dragocjenom rodom i postajući najmoćniji sloj ćurčijskog esnafa. O njihovoj uspješnosti i bogatstvu svjedoči i podatak da su u 1854. godini posjedovali kapital vrijedan gotovo 70.000 srebrenih forinti. Osim ulaganja u nekretnine, postali su i vlasnici i tri kuće, dva velika dućana u Velikom Ćurčiluku i dvije magaze u tašlihanu, potvrđujući se tako moćnom trgovačkom porodicom koja je održavala rodbinske veze sa tadašnjim moćnim trgovačkim porodicama, kao što su bili Jeftanovići, Josipovići, Davidovići, Skrškići, Odovići i drugi. Kako uz bogatstvo ide i društvena moć, Despići su imali i značajnu ulogu u društvenom životu Sarajeva, posebno u kulturi.

despic kuca

Kao ugledna i moćna familija zastupala je sarajevske Srbe pred vlastima, sarađujući s tadašnjom srpsko-pravoslavnom općinom. U periodu turske vlasti u Sarajevu Hadži Makso Despić, sa još četvoricom uglednih Srba, zastupao je svoju općinu u Sarajevu, a u periodu austrougarske monarhije, od 1878. pa do 1884. godine, on je bio i gradski vijećnik u Sarajevu. Svoju privrženost Bosni iskazivali su u više navrata, a posebno nakon austrougarske okupacije BiH, agitujući protiv ovog političkog čina evropskih država. Uz sve ovo, novčanim prilozima pomagali su korisne akcije u gradu, pored ostalog i 1872. godine dovršenje gradnje Saborne crkve u Sarajevu.

Nakon Drugog svjetskog rata bogatstvo porodice Despić je nestalo nacionalizacijom njihove imovine. Od ove porodice danas su u Sarajevu ostali samo Despića kuća sa dijelom pokućstva i njihova trgovačka arhiva, dragocjena građa za proučavanje njihove historije i visokog građanskog sloja u Sarajevu, smještena u Arhivu grada. Despića kuća, pored iznimne historijske i kulturološke vrijednosti, posjeduje i neprocjenjivo pokretno pokućstvo, koje između ostalog obuhvata 333 predmeta i 270 fotografija ove ugledne pravoslavne porodice od kraja 18. do početka 20. stoljeća.

Posljednji potomci porodice Despić odseli su iz Sarajeva u Belgiju 1967. godine, a kuću poklonili Gradu sa željom da u njoj bude otvoren muzej. To nije jedini objekat poklonjen od ove porodice. Despići su bili vlasnici i kuće u kojoj je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

despicii

Kuća Despića značajna je  iz još jednog razloga. Naime, u njoj su se odvijale prve pozorišne predstave zapadnog tipa. U takozvanoj Pozorišnoj sali Despići su znali često ugostiti ugledne ljude svog vremena, predstavnike diplomatskog kora akreditovanog u Sarajevu, svoje prijatelje i članove porodice.

(Niškanović V., Despića kuća i zaostavština porodice Despić)
Advertisements