Ukoliko se zaputimo iz ulice Ferhadija ka ulici Mula Mustafe Bašeskije, proći ćemo kroz dvorište Laure Papo Bohoreta, pjesnikinje i žene koja se borila za prava sefardskih žena u našem društvu.

Laura je bila kćerka Jude i Estere Levi, rođena u Sarajevu 1891. godine. U dvanaestoj godini života se seli sa porodicom u Carigrad, a nedugo zatim odlazi u Pariz. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu sa kojim je imala dva sina, Leona i Bar Kobhu Kokija. Početkom Drugog svjetskog rata, oba njena sina odvedena su u Jasenovac, nakon čega im se gubi svaki trag. Slomljena tugom, Laura umire 12. juna 1942. godine u Sarajevu.

U svojoj mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz svoje rodne Bosne. Njen pjesnički opus nije bio tako veliki kao njeno prozno djelo. Ipak, neke od njenih pjesama su ostale sačuvane i pohranjene u njenoj književnoj zaostavštini u Arhivu grada Sarajeva. Jedna od najpoznatijih njenih pjesama je pjesma Violetas (Ljubičice), pjesma nastala za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su Sefardi, ali i ostali Bosanci, bili poslani na razna ratišta u Evropi.

Laura Papo Bohoreta je bila i veoma uspješna dramska književnica. Bila je prava kći svoje zemlje, savršeno je poznavala život sefardske zajednice, a posebnu pažnju u svojim radovima je pridavala položaju sefardskih žena, koje je opisivala sa mnogo ljubavi i razumijevanja. Njena najveća želja je bila opisati sefardsku ženu, nepoštovanu u odnosu na njene zasluge.

U njenom kratkom, ali izuzetno bogatom životu, krije se život bosanske, sefardske žene, koja ne samo da je pisala pozorišne komade, ne samo da je sastavljala prave rasprave o životu sefardske žene, ne samo da je njegovala kratku priču, nego je i sama prevodila pjesnike, bila pjesnikinja i živjela život pjesnika. Nažalost, Laura je danas veoma malo poznata, a njen grob je gotovo pa zatrt. Ukopana je na starom Sefardskom groblju, skromno, bez ikakvih obilježja. Pjesnik, dr. Isak Papo, napisao je sljedeće stihove o njoj:

Laku noć bohoreta
Laku noć Leone i Koki
Laku noć vašem iznurenom prahu
I uspomeni
Još se više primičem uz prozor
Pamteći samo iskričavu postojanost lampi
U tišini zimskog neba
U tišini šeher Saraja
Utonulog mi u iznurene oči
Nešto čudnovato ostaje da visi u zraku
Dok beo sneg pada
A znam
To su oni koji su otišli u dim utkani
A zauvek ostali

laura_papo_bohoreta

Advertisements