U našoj Čaršiji, kao i svakoj drugoj, žive različiti karakteri ljudi koje svakodnevno susrećemo. Neke od njih zavolimo pri prvom susretu, o nekima znamo samo iz priča drugih, a one treće pokušavamo izbjeći, jer se njihov duh ne uklapa u duh Čaršije.

Posljednjih nekoliko mjeseci, malu kopirnicu na Baščaršiji, redovno je posjećivao stariji gospodin o kojem je Čaršija pričala da je veliki tvrdica i da svima vrlo rado ostaje dužan. Malo bi Čaršiji da ispriča tu priču o njemu, pa počeše pričati i o tome kako je rođenu kćerku otjerao u podstanare, a kuću na Alifakovcu iznajmljuje strancima.

Radnici te radnje bi se često sažalili na njegovu životnu priču, pa bi mu izlazili u susret i naplaćivali manje nego ostalim mušterijama. I tako, u subotu 4. marta, malo poslije ezana za podne namaz koji se čuo sa obližnje Čekrekči Muslihudinove džamije, u radnju uđe tvrdica da kopira nekoliko papira, među kojima je i smrtni list njegove sestre umrle 2002. godine. Čekajući da mu se papiri kopiraju, sjede na stolicu da odmori i da se po ko zna koji put požali kako nije dobro. Ubrzo nakon toga, izvadi novčanik da plati uslugu koju je dobio i u novčaniku pronađe 45 feninga. Ostade on tako ponovo dužan 15 feninga i izlazeći iz radnje obeća da će donijeti sutra svoj dug.

Danas Čaršija priča kako je tvrdicu sustigla smrt u subotu popodne. Kažu umro na ćepenku jedne stare bosanske kafane. Naručio čaj kojeg gotovo nikad ne bi platio, u ruci držao tek kopirane papire među kojima i smrtni list svoje sestre i doživio srčani udar.
Njegova smrt priča dvije priče. Prvu o tome kako Čaršija teško može oprostiti škrtost i lopovluk koji se sakrio u dubine duša pojedinaca i drugu o tome kako nikada ne znate kad će otkucati čas u kojem će se vaš život ugasiti.

Ja mu ipak halalim! A vi?

Autor: Tarik Jažić
Izvor slike: tripadvisor.com
Advertisements