O Sarajevu i njegovim stanovnicima mnogi su napisali različite knjige, ali u svakoj je jedna rečenica zajednička: “Nigdje nema tako susretljivih ljudi, kao što su Sarajlije.” U nastavku možete pročitati tekst naziva “Kako se živi i posluje u bosanskom glavnom gradu”, autora Henrika Rennera. Tekst je nastao 1896. godine i objavljen je u knjizi “Herceg-Bosnom, uzduž i poprijeko” u kojoj su se našle mnoge priče zabilježene tokom putovanja Henrika Rennera kroz Bosnu i Hercegovinu.

Nove se ceste u Sarajevu grade u šir, makadamiziraju se i taracaju, a u obadvije im je strane pločnik. Dućani po evropskom običaju s velikim izlozima pokazuju zapadnjačku robu, velike bečke kafane (Cafe Europe, Cafe Kunerth), u kojima se nalaze svakojake novine, pozivaju na slatki nerad. Samo se je čaršija neizmijenjena uščuvala. Onih šesdeset i više uličica, što je sastavljaju, još su i danas prave turske uličice. U niskim dućanima, koji su spram ulice otvoreni, sjede trgovci prekrštenih nogu i očekuju kupca. Španjoli su istinabog već donekle prešli u velike dućane na drugim stranama u gradu. Muhamedovci ni danas još ne znadu ni za kakvu konkurenciju ni zavist i ako koji od njih nema što iščeš, to će te sasvim prijazno poslati susjedu. 

Nego u čaršiju, koliko znam, nije još nikoji trgovac zalutao da uzme dućan. Kažu da bi teško i dobio, jer ovo je vakufska zemlja i muhamedovski vakuf ne bi dopustio da se u čaršiji tugji svijet naseljuje. Tu mora svaki stanar da je domaći čovjek, a za vjeru se ne pita. Ne znam je li to istina, i prije bih rekao da Evropejca ne vuče srce, da se uvuče u te rupage, gdje nema prostora za namještanje, pa se čak ni pošteno ne može stati. No sve da je taj glas istinit, ne bih vakufskoj upravi zamjerio. 

Ako igdje, a ono u pokrivenim hodnicima dvori mušterije i prijatelje crnom kafom, tamo nudi cigarete ili čibuk. U dućanu prostre ćilim i na njem sjedi, a zimi dolazi još mangala, posuda od mjedi s ražarenim ugljevljem, na kojem si pogdjekada ruke ogrije. Mačka mu je obična drugarica. Uvijek on ima vremena, a i kod prodavanja ne srće i ne žuri se, i taj se tihi život prekida samo kada je vrijeme za molitvu, jer onda se po zakonu mije i ide u najbližu džamiju.

 

Advertisements